Streptokokne bolesti

Izvor informacija: www.stampar.hr, Zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar", Zagreb

Streptokokne bolesti su akutne zarazne bolesti uzrokovane bakterijom Streptoccocus  pyogenes. Kao neposredna posljedica infekcije streptokokom može nastati streptokokna upala nosa i ždrijela, streptokokna angina, šarlah, upala bronha i pluća, crveni vjetar, gnojne infekcije kože i babinja groznica. Osim toga, kao komplikacija infekcije streptokokima mogu nastati upala sinusa, upala srednjeg uha, upala moždanih ovojnica te negnojne komplikacije u obliku reumatske groznice i glomerulonefritisa.
Najčešći klinički oblik streptokokne infekcije je streptokokna angina. Nakon kratkotrajne inkubacije od 1 do 3 dana, bolest nastupa naglo s povišenom temperaturom, zimicom i drhtavicom te jakom grloboljom, glavoboljom i bolovima u zglobovima. Nerijetko bolest počinje povraćanjem, osobito kod djece. Ždrijelo, resica i nepčani lukovi su jarko crveni i oštećeni, tonzile su povećane i crvene, s gnojnim točkicama ili naslagama. Limfni čvorovi na vratu su povećani i bolni.
Šarlah je najčešći u dječjoj dobi od 3. do 15. godine života. Bolest počinje kao streptokokna angina, a nakon od 1 do 2 dana pojavljuje se karakterističan osip. Na zacrvenjenoj koži nalazi se sitni, crvenkasti, točkasti osip. Koža pokrivena osipom suha je i hrapava. Osip je najizraženiji ispod pazuha, u donjim dijelovima trbuha i preponama. Na licu nema osipa. Obrazi su zažareni, a oko usta izraženo je bljedilo. U početku bolesti jezik je obložen naslagama, a nakon nekoliko dana postaje maslinast, što je karakteristično za šarlah. Osip traje od 6 do 7 dana, nakon čega slijedi ljuštenje kože u obliku perutanja na vratu i trupu, a na dlanovima i stopalima u krpicama. Šarlah izazivaju streptokoki koji stvaraju eritrogeni toksin. Postoje tri imunološki različita tipa eritrogenog toksina (A, B i C). Zbog toga je ponovno obolijevanje od šarlaha, iako vrlo rijetko, moguće kao rezultat infekcije streptokokom koji izlučuje drugi tip eritrogenog toksina prema kojemu oboljela osoba nije stvorila imunitet tijekom prethodne infekcije, ili češće zbog prerano primijenjene antibiotske terapije kod prvog obolijevanja koja utječe na prirodan proces stvaranja imunosti.
Streptokokna upala nosa i ždrijela je blaža streptokokna bolest, a očituje se neznatno povišenom temperaturom, grloboljom, nazalnim govorom i crvenilom ždrijela. Kod dojenčadi i male djece infekcija streptokokima iz nosa i ždrijela često se proširi na srednje uho i mastoidni nastavak. Limfni čvorovi na vratu obično su povećani.
Erizipel (crveni vjetar) je streptokokna infekcija kože, koja nastaje nakon što streptokok uđe u organizam kroz minimalne i teško vidljive ozljede kože. Bolest počinje naglo zimicom ili drhtavicom, visokom temperaturom, glavoboljom i povraćanjem. Istodobno se na koži pojavljuje crvenilo i otok koji se šire, a crvenilo oboljelog dijela kože je jasno ograničeno od zdrave kože. Bolest je češća u starijoj životnoj dobi, a najčešće je smještena na potkoljenicama, posebno s proširenim venama.
Impetigo je druga manifestacija streptokokne infekcije kože, česta kod male djece, osobito ako postoje loši higijenski uvjeti. Na koži se stvaraju površinski mjehurići koji brzo pucaju i šire se u okolinu te pokrivaju krastama žućkaste boje. Impetigo je vrlo zarazan za djecu.

Kliničke manifestacije streptokokne infekcije različite su prema dobi.
Kod djece do 3. godine starosti streptokokna infekcija očituje se u obliku blage upale nosa i ždrijela. U dobi od 3. do 15. godine najčešća su manifestacije gnojna angina i šarlah. Kod odraslih osoba najčešća manifestacija streptokokne infekcije je angina, a od 40. do 60. godine starosti i crveni vjetar.
Za potvrdu streptokokne infekcije služi mikrobiološki nalaz streptokoka u brisu ždrijela ili brzi test za dokazivanje streptokoknog antigena ali ne apsolutno, jer se streptokoki mogu naći i kod zdravih osoba.
U 85 do 90% slučajeva grlobolju uzrokuju virusi na koje antibiotici ne djeluju. Stoga u većini slučajeva kod grlobolje dostatno je primijeniti simptomatsko liječenje koje uključuje davanje paracetamola za sniženje povišene tjelesne temperature i umanjenje boli, mogu se dati i nesteroidni protuupalni lijekovi, čajevi od kadulje i antiseptične tekućine ili pastile. Tekućine za grgljanje i antiseptične pastile ne smiju se davati maloj djeci kao i acetilsalicilna kiselina čija je primjena kontraindicirana kod djece mlađe od 12 godina.
Odluka o davanju antibiotika ovisi o procjeni težine kliničke slike i anamnestičkih podataka. Nužno je dati antibiotik ako oboljeli ima temperaturu višu od 38° C, eksudat na tonzilama, povećane i bolne limfne čvorove. Ako je moguće u tom slučaju dijagnozu treba potvrditi mikrobiološkom analizom obriska ždrijela. Osim toga treba uzeti u obzir dob od 3 do 14 godina, podatak o bliskom kontaktu s osobom oboljelom od streptokokne bolesti, te osip karakterističan za šarlah.
Antibiotik treba dati odmah bez odgode ako je opće stanje oboljelog teško, ako se sumnja na peritonzilarni apsces te ako postoji podatak da je oboljeli ili bliski član obitelji već bolovao od reumatske groznice ili nekog drugog teškog oblika ove infekcije. Liječenje streptokoknih infekcija u pravilu se uspješno provodi antibioticima, najbolje penicilinom tijekom 10 dana. U osoba alergičnih na penicilin upotrebljavaju se drugi antibiotici.
Određeni broj zdravih ljudi kao i neke osobe i nakon završene odgovarajuće terapije ostaju kliconoše streptokoka.
Budući da se kliconoštvo ne liječi antibioticima nepotrebno je uzimanje kontrolnih briseva nakon pravilno provedenog liječenja. Briseve grla ne treba uzimati niti osobama u kontaktu s oboljelim. Kliconoštvo kod članova obitelji je uobičajeno ali ga ne treba tražiti niti liječiti. Rijetki izuzeci su pacijenti koji u anamnezi imaju podatak o preboljenoj reumatskoj groznici, slučajevi opetovanih streptokoknih infekcija unutar obitelji, te ako se radi o epidemijskoj pojavi reumatske groznice ili streptokoknog glomerulonefritisa. Kliconoše streptokoka nemaju povećan rizik razvoja komplikacija streptokokne infekcije. Isto tako kliconoše beta hemolitičkog streptokoka grupe A ne prenose ovaj infekt na svoje bliske kontakte kao što to čine bolesnici u akutnoj fazi bolesti.
Kliconoštvo je češće kod djece nego kod odraslih. U gradskoj sredini ono iznosi od 4 do 8 posto i češće je zimi nego ljeti, dok se u kolektivima zatvorenog ili poluzatvorenog tipa postotak kliconoša može povećati i do 20 posto.
Najvažniji izvor zaraze za okolinu je bolestan čovjek. Bolesnik je zarazan za svoju okolinu za vrijeme kliničke bolesti, odnosno približno deset dana. Odgovarajuće liječenje penicilinom uklanja mogućnost prijenosa infekcije od bolesnika već nakon 24 sata. U većine bolesnika streptokok spontano nestaje tijekom razdoblja od 2 do 3 tjedna, iako je poznato da kliconoštvo kod pojedinaca može trajati i mjesecima. Neliječeni bolesnici, osobito oni s gnojnim iscjetkom iz nosa i ždrijela infekciju mogu širiti tjednima i mjesecima.
Bolest se prenosi kapljičnim putem posrednim ili neposrednim kontaktom s bolesnikom. Širenje infekcije preko predmeta koji su onečišćeni iscjetkom bolesne osobe manje je bitno. Moguće su i epidemije streptokokne angine ili šarlaha nakon konzumiranja onečišćene hrane, ponajprije mlijeka i mliječnih proizvoda. Mlijeko može biti onečišćeno već u vimenu krave koja boluje od streptokoknog mastitisa ili ga može kontaminirati osoba koja dolazi u kontakt s mlijekom.
Streptokokoze pokazuju izrazito sezonsko kretanje (jesen-zima) i kao kod većine drugih bolesti dišnog sustava pojava većeg broja oboljelih započinje s početkom školske godine.

Mjere sprečavanja i suzbijanja streptokokoza
Za sprečavanje širenja streptokoknih infekcija, nužno je:

• zdravstveno prosvjećivanje o načinu prijenosa infekcije, o potrebi potpunog izlječenja svake streptokokne infekcije kako bi se spriječila pojava komplikacija i širenje infekcije kontaktima
• važnu ulogu u sprječavanju prijenosa infekcije ima pranje ruku nakon kihanja, kašljanja ili brisanja nosa, te prije pripreme i konzumiranja hrane
• konzumirati kuhano ili pasterizirano mlijeko
• oboljele osobe ,posebno djeca, ne bi smjela ići u kolektiv  u razdoblju od najmanje 7 dana ili 24 sata nakon početka antibiotske terapije
• otkrivanje oboljelih, posebno u dječjim vrtićima i školama, njihova izolacija i liječenje
• pravilno pranje i eventualno dezinfekcija svih predmeta koje je oboljeli mogao kontaminirati te redovito provjetravanje prostorije i pranje rublja i posteljine
• u slučaju epidemije u školama, dječjim vrtićima, zatvorenim i poluzatvorenim kolektivima nužan je epidemiološki nadzor.

Zavod za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar", Laboratorij za aerobiologiju, Zagreb,
tel.: (01) 4696 108, faks: (01) 4696 199; www.stampar.hr

< natrag